Koki Balboa - kralj Vjeveršume

Priča o vjevericama često nam donosi osmijeh na lice, ali među njima je jedna vjeverica koja je posebno osvojila naša srca - Koki. Prva porečka vjeverica s kojom smo se suprug i ja sprijateljili bio je Koki. Iako svaka vjeverica ima svoju posebnost, Koki nam je postao pravi miljenik. Prvi susret s njim bio je poput susreta s dugogodišnjim prijateljem, ispunjenim ljubavlju već na prvi kikiriki.

Zaigran i veseo, Koki je vjeverac s mnogo talenata. Cirkusant je i komedijaš i uz njega se često nasmijemo do suza. Ponekad iznenadi turiste pa im se, tražeći hranu, popne na nogu.

Koki je alfa vjeverac, pravi mali gospodar Vjeveršume, koji svojim podanicima ne propušta pokazati gdje im je mjesto u hijerarhiji. Pritom do izražaja dolazi i njegova ljubomorna priroda, jer nerado dopušta drugim vjevericama da nam se približe. Ponekad se na nas naljuti, naročito ako se pred njime poigramo s drugom vjevericom. Drugi put će se naduriti i ignorirati nas neko vrijeme. Iako se naposlijetku morao pomiriti s time da volimo i druge vjeverice, jasno nam daje do znanja da mu to nije pravo. Voli biti glavni i jedini.

Toliko se prirodno uz nas osjeća da nam se ponekad čini kako se više radi o nekakvom šumskom ljubimcu nego o divljoj životinjici. Znamo ponekad s njime prošetati cijelim naseljem na poluotoku u Plavoj Laguni. Hoda uz nogu s nama poput vjernog psića, a ponekad ga i nosimo na rukama dok oštrim i snažnim zubićima spokojno melje orahe, poput male žive drobilice.

Zapravo, kad bolje razmislimo, ispravno je reći da on šeta nas. On je nas, svoja ljudska bića, uvježbao da mu svakoga dana donosimo hranu i čuvamo ga od vrana, galebova i drugih predatora. Naučio nas je čak i tome da ga, kad kiša pada, od nje zaštitimo kišobranom!

U šali ćemo reći da je Koki u slobodno vrijeme ekološki vrlo osviješteni šumar, jer voli zakopavati lješnjake, bademe i orahe. Sebi, prirodno, dio uzme za zimnicu.

Kokijeva stradanja

Naš se Koki ponaša kao prava diva jer, za razliku od drugih vjeverica koje strpljivo čekaju na hranu, on je zahtijeva odmah i sada. Kao alfa vjeverac zna se često potući, pa i dobiti batina. Dva puta u samo nekoliko mjeseci teško je stradao, pa si je nakon polugodišnjeg bolovanja priskrbio nadimak Koki Balboa.

Jednom smo ga zatekli s poluzatvorenim lijevim okom koje je, pretpostavljamo, stradalo u napadu vrane ili psa. Sljedećeg dana izgledao je lošije, narednih i gore. Poslušali smo savjet veterinara da ga ne prevozimo u ambulantu, jer bi tako nagla promjena sredine kod ranjene životinjice odrasle dobi mogla izazvati šok i uginuće.

Antibiotike mu nismo mogli dati, pa smo, nadajući se najboljem, ranu svakodnevno špricali koloidnim srebrom.

Dodatni problem bio je taj da se rana nalazila na glavi, pored oka. Kako vjeverice svoje čelo koriste za utvrđivanje zemlje pri zakopavanju zimnice, rana se stalno iznova inficirala i nikako nije zarastala. U međuvremenu se i zagnojila.

Tek nakon mjesec dana konačno se stvorila krasta. Otpadala je i ponovno se pojavljivala, pa je Koki s rupom na glavi izgledao prilično zastrašujuće. Ukupno je sedam mjeseci trebalo proći da bi se, dolaskom proljeća, rana prestala gnojiti i konačno zarasla kako treba. Novo ljetno krzno prekrilo je rupu i Koki je opet izgledao poput drugih vjeverica!

Nakon ozdravljenja, još teža ozljeda!

Nakon što je zaliječio rane i potpuno ozdravio, nije dugo imao prilike uživati u slobodnoj jurnjavi i glupiranju: zadesila ga je još teža ozljeda, ovoga puta desne nožice i šapice, na koje se gotovo nimalo nije mogao oslanjati. Šepao je nesigurno, očigledno trpeći jake bolove. Nije bio u stanju bježati ni braniti se od napada drugih vjeverica, pasa, galebova i vrana, pa ni otkopavati hranu iz svojih smočnica. U tom mu je trenutku život bio ugrožen i shvatili smo da budućnost tog malog bića gotovo u potpunosti ovisi o nama.

Što činiti?

Veterinar nam je tada savjetovao da Kokija maknemo iz te stresne i opasne sredine i odnesemo ga kući, dok se za nekoliko dana ne oporavi dovoljno za samostalan život. S namjerom da to i učinimo, nabavili smo transporter za mačke. Koki je u njega nekoliko puta ušao, ali bismo se svaki put u posljednjem trenutku predomislili.

Dolazili smo svakodnevno po nekoliko puta, ponekad i u 4 sata ujutro, kako bi ga nahranili i napojili u sigurnosti. Jadničak se skrivao visoko na stablu i vremenom smo s njime ustanovili rituale za sigurne susrete. Čekao bi dok ne dođemo do restorana, pa bi se s mukom i u bolovima spustio niz stablo i jeo usitnjenu suhu hranu koju smo mu pripremili. Potom bi polako krenuo do „svog” oluka iz kojeg bi popio vode, a onda krenuo na mukotrpni uspon uz stablo, stalno uz našu pratnju.

Dok je jedno od nas hranilo Kokija, drugo je tjeralo ostale vjeverice na sigurnu udaljenost od njega. Stalno smo ga morali čuvati i paziti. Očigledno se osjećao sigurno, jer bi ponekad i ušao u transporter i tamo jeo. Trebali smo samo zatvoriti transporter i odnijeti ga kući. No, svaki put smo se pitali bi li mu to pomoglo ili odmoglo. Bi li, zatočen u torbi, mislio da mu pomažemo ili bi doživio još i šok zbog zatočeništva?

Odlučili smo čuvati ga koliko god treba, i to se na kraju pokazalo ispravnim odabirom. Čvrsto smo odlučili da ćemo ga iz šume odvesti kući samo ako doživi starost i nemoć kada izgubi titulu alfa mužjaka u Vjeveršumi.

Ozdravljenje!

Mjesec dana kasnije oteklina je splasnula, pa se naš Koki počeo oslanjati na nožicu. Prstići na šapici još su uvijek bili otečeni i vrlo bolni, ali se naš vjeverac osjećao bolje. A tako je i izgledao.

Jednoga dana, kad sam stigla na naše mjesto, jednostavno je sišao sa stabla, popeo se na moj dlan i počeo jesti. Tog sam trenutka shvatila da će naš Koki biti dobro. Počeo nas je potom dočekivati na uobičajen način, ponovno se družio s drugim vjevericama, trčao za prolaznicima i zakopavao hranu u svoju smočnicu.

Istina, još je nekih mjesec dana bio znatno sporiji od ostalih vjeverica, ali ga to nije omelo u trčanju za njegovom ljubavi, vjevericom Vjekom koja ga je, iako je u zakonu šume zapisano da bi potomstvo trebala imati s najjačim i najbržim vjevercem, strpljivo i vjerno čekala. Nije joj smetalo što je Koki ovoga puta sporiji od nje, niti to što je ranije imao djece s drugim vjevericama. Njih dvoje stalno su zajedno, ona mu je ljubav i stalna družica.

Koki je naš junak!

Nažalost, priča o Kokiju ima tužan kraj. Prije godinu dana, točnije 21.09.2022., Koki je nestao - kako je stradao ne znamo. Njegov iznenadni odlazak ostavio je prazninu u našim srcima. Sjećamo ga se s toplinom i osjećajem zahvalnosti što je obogatio naše živote svojim prisustvom.

Koki Balboa, vjerojatno najpoznatija porečka vjeverica, ostat će zauvijek u našim sjećanjima kao simbol hrabrosti, veselja i povezanosti s divljim svijetom. Iako nas je napustio, njegov duh živi kroz njegovu dječicu i sjećanja koja ćemo uvijek nositi sa sobom.