Noćas smo ostali bez još jedne posebne duše, bez moje miljenice Coccoline. Ona nije bila samo još jedna vjeverica; bila je dio naše šumske obitelji, jedna od naših mezimica, pretposljednja Kokijeva kćer, rođena na proljeće 2021. godine. Svojom nježnošću, ljepotom crvenkasto smeđe dlake i načinom na koji se bez straha penjala po nama, osvojila je naša srca od prvog dana.

Radila je vragolije zajedno sa svoja dva brata Kokolinića, tako nazvanih jer su bili preslika tate Kokija, kako u izgledu tako i u ponašanju. Iako su njena braća ubrzo nestala, Coccolina je ostala uz nas, dijeleći naš svakodnevni život pune tri godine. Svojom radoznalošću i nestašlucima, poput onih trenutaka kada bi nam se uvukla u torbu ili ruksak tragajući za poslasticama, učinila je naše dane svjetlijima i sretnijima.

Od rođenja, Coccolina je imala problem s kroničnom upalom desnog oka, što je zahtijevalo liječenje. Nije bilo lako, posebno jer njezin prirodni instinkt za kopanjem i skrivanjem hrane nije išao u prilog oporavku. Zemlja i prašina stalno su dolazili u kontakt s njezinim očima, što je samo pogoršavalo situaciju. No, takve upale ne bi kod nje trajale dugo, prošle bi za 7 do 10 dana, ali bi se javljale svakih par mjeseci.

Njezin životni partner, vjeverac Sivko Flekica, bio je njezina stalna pratnja. Bili su nerazdvojni, dijeleći svaki trenutak dana, bilo u igri ili odmarajući se zajedno u njihovom gnijezdu. Sada je Sivko ostao sam, u praznom gnijezdu, bez svoje voljene Coccoline.

Posljednjih mjesec dana, Coccolinin problem s okom se znatno pogoršao i nije prolazio kao ranije, a osim toga zadobila je i druge zdravstvene smetnje. I mi i veterinari dali smo sve od sebe da joj pomognemo, ali, na našu veliku tugu, Coccolina je noćas preminula u veterinarskoj bolnici. Ova vijest ostavila je ogroman osjećaj gubitka i praznine u našim srcima.

Osjećala sam se tako bespomoćno gledajući je kako pati i gasi se. U tim trenucima, bila sam spremna učiniti sve, odvesti je i na kraj svijeta samo da joj netko pomogne. No, nažalost, teško je pomoći divljim životinjama; one nisu kućni ljubimci koje se može lako odvesti veterinaru prema potrebi, niti je moguće kontrolirati okolinu u kojoj se nalaze.

Ta draga stvorenja, s kojima dijelimo dio naših života, pružaju nam ljubav koja je nevina, neizmjerna i neopisiva. Ljubav koju smo osjećali prema Coccolini i ljubav koju je ona pružala nama, bila je posebna i jedinstvena. Kroz svaki dodir, svaki pogled, svaku igru, svaki njezin nestašluk, bili smo povezani neraskidivim vezama.

Sada, kada je više nema, prisjećamo se svih tih trenutaka s ljubavlju i zahvalnošću. Teško je prihvatiti da više nije s nama, da više neće skakutati oko nas, penjati se po nama ili tražiti skrivene poslastice. Ali znamo da će Coccolina zauvijek ostati u našim srcima, dio naše šumske obitelji, naših života, naših uspomena. Oproštaj od nje nije lagan i jako je bolan, ali zahvalni smo za svaki trenutak koji smo proveli zajedno.

Ljubav prema našim životinjskim prijateljima duboka je i trajna. Iako se možda fizički rastajemo, veze koje smo stvorili, radost i ljubav koje smo dijelili, ostaju s nama zauvijek. U sjećanju na Coccolinu, i sve drage vjeverice koje su nas napustile zadnjih mjesec dana i kroz ovih nekoliko godina, nastavljamo dalje s otvorenim srcima, spremni voljeti ponovo, unatoč bolu gubitka. Jer svaki život, koliko god bio kratak, ostavlja neizbrisiv trag na našim dušama, uči nas o snazi ljubavi, o važnosti brige i suosjećanja, o vrijednosti svakog zajedničkog provedenog trenutka.

Kroz suze i smijeh, kroz sjećanja koja bude osmijeh koliko i suze, shvaćamo koliko smo zapravo bogati. Coccolina, poput svih naših voljenih životinjskih prijatelja, ponovo nas je podsjetila na to da je život krhak, prolazan, ali i prekrasan upravo zbog tih dubokih, autentičnih veza koje gradimo. Njihova prisutnost u našim životima dar je koji neprestano obogaćuje naše postojanje, podučava nas ne samo kako voljeti, već i kako puštati, s ljubavlju i zahvalnošću.

U sjećanju na Coccolinu i sve one koje smo voljeli i izgubili, nastavljamo putovati kroz život s ljubavlju koja prevazilazi oproštaje, uz puno suza, ali s vjerom u ljepotu novih početaka.

Počivaj u miru, mišice naša draga. U srcu šume, pod plaštem noći i svjetlucavih zvijezda, tvoj duh sada slobodno pleše, slobodan od svake boli, na mjestu gdje se svjetlost i ljubav stapaju, gdje tvoje oči vide svu ljepotu svijeta. Znamo da sada zakopavaš lješnjake i orahe skupa s Kokijem, Blackie i svom svojom vjeveričjom braćom i sestricama, u raju gdje nema kraja igri i radosti.