Priča o Zubić Vili (Zubi): Sasvim posebnoj porečkoj vjeverici

Zubić Vila (Zubi) rodila se u leglu mame Blackie i tate Gingera i dijelila dom sa još dvije sestrice i dva brata.

Mama i tata s radošću i roditeljskom brigom iz prikrajka su promatrali kako njihova mala obitelj stasava.

Zubi je, vidjelo se to odmah, bila vrlo posebna. Deformirani zubići otežavali su joj hranjenje, pa time i rast i napredovanje, ali se nije bunila. Dapače, uz potporu mame i tate rado je sudjelovala u igricama i učenju s ostatkom obitelji. Svakoga su dana zajedno trčali, verali se po granama, istraživali šumske staze i učili o svijetu oko sebe, u kojeg će se uskoro morati samostalno otisnuti…

Zubić Vila imala je najbolju prijateljicu Ruby. Nakon što je u trećemu mjesecu života napustila roditeljsko gnijezdo, Zubi je toplinu i prijateljstvo pronašla u Ruby. Bile su nerazdvojne!

Zajedno su gradile gnijezdo, dijelile radosti skrivanja i zakopavanja hrskavih orašastih plodova koje su zajedno tražile i pronalazile. Njihovo prijateljstvo bilo je posebno i nevjerojatno.

Dok su ostali mališani odrastali zdravi, kod naše vile počeli su problemi pri hranjenju. Nepravilno izrasli zubi uzrokovali su bol i strah da će uginuti od gladi. Bademi i orasi, njena omiljena hrana, odjednom su za nju postalil preveliki izazov. Nije više mogla jesti kao ranije, a njezina je molba za hranom postajala sve tiša.

Ne bismo li pronašli rješenje za njezine zdravstvene probleme, odlučili smo je odvesti veterinaru.

Iako nije baš bila oduševljena posjetom veterinaru, s vremenom smo uspjeli izgraditi povjerenje. Prvi posjet bio je uspješan. Zubići koji smetaju uklonjeni su, ali situacija nije bila laka.

Uslijedila je upala u ustima i Zubi više nije mogla jesti ni mekane pinjoliće. Otad smo je hranili fino usitnjenim orasima, lješnjacima, bademima i pinjolima, posebno za nju pripremljenom hranom. Ne bismo li smanjili upralu, davali smo joj koloidno srebro.

Bez obzira na nevolje koje su je ni krivu ni dužnu snašle, Zubi nikad nije izgubila svoj duh. I dalje je bila hrabra i znatiželjna, ali tuga u njezinim očima bila nam je snažan podsjetnik na njezinu patnju. Unatoč svim našim naporima i trudu da je nahranimo u Vjeveršumi, po kiši i suncu, njezino se zdravlje pogoršavalo.

Jednog dana, dok sam joj nudila hranu, primijetila sam njezin tužan pogled. Njezine oči, koje su nekad sjale od radosti, sada su bile pune boli i očaja. Molila me za hranu i dobivala ju je, ali jednostavno nije mogla jesti.

Tada smo je drugi put odveli veterinaru, no, sreća nije bila na njenoj strani. U sedmom mjesecu života, Zubić Vila je izgubila bitku sa zdravljem. Srca su nam se slomila kad je, unatoč naporima veterinara, preminula na njihovim rukama. Dugo su je reanimirali, ali uzalud.

Naša Zubić Vila otišla je onkraj duge 19. siječnja 2023. godine, ostavljajući nam priču o tuzi, ali i hrabrosti, izdržljivosti i nevjerojatnome duhu. Njen kratki život podsjeća na važnost ljubavi, brige i podrške čak i u najtežim trenucima. Pamtit ćemo je kao posebnu vjevericu koja je unijela svjetlost u naše živote.

Njezina posebnost ostavila je neizbrisiv trag u našim srcima, podsjećajući nas da su ljubav i briga ono što čini život posebnim, čak i kad se suočavamo s izazovima.

Kad je Zubi otišla, njena najbolja prijateljica Ruby osjetila je gubitak jedne od najvažnijih osoba u svome životu. Kad smo Zubi sahranjivali, Ruby je više od pola sata nepomično stajala u našoj blizini, promatrajući beživotno tijelo njene prijateljice-sestrice.

Dugo smo vremena Ruby znali zateći na Zubinom grobiću, gdje bi sjedila tiho, kao da osjeća prisutnost svoje izgubljene prijateljice, kao da sa njom razgovara. Tko zna, možda to i može?

Ova nas priča uči tome da i životinje osjećaju gubitak, bol i tugu za svojim bližnjima kad ih izgube. Prijateljstvo između Zubi i Ruby bilo je posebno, kao što su njih dvije posebne.

Draga Zubi, budi nam dobro. Gdje god da jesi, volimo te i uvijek ćemo pamtiti sreću koju si nam podarila svojim kratkotrajnim druženjem s nama.