Vrste vjeverica u Europi i Hrvatskoj

U Europi se mogu pronaći dvije vrste vjeverica: crvena euroazijska vjeverica (Sciurus vulgaris) i američka siva vjeverica (Sciurus carolinensis).

Sive vjeverice se mogu naći samo u Velikoj Britaniji i Italiji, dok su u ostalim zemljama i dalje prisutne samo crvene vjeverice. Siva vjeverica ugrožava crvene vjeverice jer su konkurentske vrste. Sive vjeverice su generalno agresivnije i bolje u pronalaženju hrane i staništa, što otežava crvenim vjevericama opstanak. Također, sive vjeverice mogu biti nositelji virusa boginja vjeverica na koje su crvene vjeverice osjetljive, pa se tako mogu zaraziti i umrijeti.

Sive vjeverice su u Europu donesene sredinom 19. stoljeća iz Sjeverne Amerike kao egzotični ljubimci i ukrasne životinje. Kasnije su se počele širiti i naseljavati područja gdje su već živjele crvene vjeverice, što je dovelo do opadanja populacije crvenih vjeverica u Europi.

Sive vjeverice su postale brojnije, dok su crvene vjeverice postale rijetke, jer su sive vjeverice bolje prilagođene životu u šumama s listopadnim drvećem – sive vjeverice dobro probavljaju žireve, koji su glavni izvor hrane za njih, dok crvene vjeverice teže probavljaju žireve. Crvene vjeverice su se prilagodile životu u šumama s četinjačama i hrane se plodovima koji rastu na vrhu stabala, poput pinjola. Iako takva hrana nije uvijek obilno dostupna, prisutna je tijekom cijele godine, što objašnjava zašto su populacije crvenih vjeverica obično rijetke.

Sive vjeverice su invazivna vrsta u Europi, pa većina država poduzima mjere za kontrolu njihove populacije i širenja. U Velikoj Britaniji i Italiji, sive vjeverice gotovo potpuno su potisnule crvene vjeverice, zbog čega se provode programi uklanjanja sivih vjeverica i vraćanja crvenih vjeverica na njihova prirodna staništa.

Crvene euroazijske vjeverice mogu doseći duljinu tijela od 18 do 24 cm, a rep im je obično nešto dulji, od 15 do 20 cm. Prepoznatljive su po gustoj crveno-smeđoj dlaci na leđima, dok trbuh i prsa obično imaju bijelu boju. Mogu se prilagoditi različitim okruženjima, uključujući šume, parkove i gradove.

Ove vjeverice su aktivne danju, a najčešće su aktivne u ranim jutarnjim satima i kasnim poslijepodnevnim satima. Općenito su društvene, ali mužjaci mogu biti teritorijalni i agresivni prema drugim mužjacima.

Crvene vjeverice su uglavnom biljojedi i hrane se različitom hranom ovisno o sezoni i dostupnosti hrane u svom staništu. Njihova prehrana uključuje sjemenke, orašaste plodove, voće, bobice, cvjetove, koru stabala, sok stabala, lišće i gljive. U nedostatku hrane zimi, pojedu i neke vrste insekata te ptičja jaja.

Euroazijske vjeverice su spretni penjači i skakači, sposobni skočiti udaljenost od 2-3 metra s jedne grane na drugu.

U jesen, crvene vjeverice skupljaju i pohranjuju hranu za zimu, često sakrivajući orašaste plodove, češere i sjemenke na različitim mjestima za kasniju potrošnju.

Crvene vjeverice ne hiberniraju tijekom zime. Umjesto toga, one pripremaju zalihe hrane i grade gnijezda u stablima, koja im služe kao skloništa od hladnoće i zime. U hladnim danima, vjeverice mogu biti manje aktivne, provodeći više vremena u svom gnijezdu ili u traženju hrane u blizini. Međutim, i dalje su budne tijekom većeg dijela dana i izlaze u potrazi za hranom. Neki drugi sisavci, poput medvjeda, slijepih miševa i nekih vrsta podzemnih vjeverica, zaista hiberniraju tijekom zime, smanjujući svoj metabolizam i aktivnosti kako bi preživjeli zimu.

Ove vjeverice grade gnijezda od grančica, lišća i mahovine, obično smještena u krošnjama drveća.

Euroazijske vjeverice mogu živjeti oko 6 godina u divljini, a do 10 godina u zatočeništvu.